subota, 08.11.2008.

Blessed are we to be lied upon...

Trči,trči,nisi pobjegla.Sve se ruši,sve pada.Pada po tebi.Šta radiš?Zašto stojiš?Daj trči više.! Budalo.!
Brže,bježi,zar ne vidiš? Sve pada po tebi,krv ti curi niz blijedo lice.
Bježi.!
Zašto stojiš?misliš da će te zaobići?žao mi je,neće..stvorena si.ti si jedna od lutaka.to znači da si tu da okusiš bol.
Ti si nitko i ništa.nemaš prava imati visoko mišljenje o sebi.ti si jedan običan jebeni smrtnik! Pomiri se s tim. Što prije to bolje.
Misliš li da ustaješ ujutro samo zato da nekog usrećiš.?Ili netko tebe..?Misliš da postojiš na ovome svijetu jer te netko želi.? Jer je nekome stalo.?
Pogle si rame.Vidiš ovu liniju? Vidiš,jel? E draga moja naivko,to je konac. Zašto konac? Pogledaj bolje. On se igra tobom.
Ne.Ti ne razmišljaš. Ti ne osjećaš. Ti nikada nećeš voljeti. Ti si lutka.
Jednim potezom moguće je ošetiti tvoju masu,tvoj lik.
Ti ne postojiš.
Pogledaj se. Pogledaj se jako dobro. Vidiš te oči. To nisu oči.
To su obična stakla. Ispunjena maglom. Ne,nemoj se zaljubit u sebe,ti nisi osoba.
Pogledaj svoje tijelo. Blijedo,predivno. Ti kao imaš neku liniju. Samo gledaj još. Aha,divi se koliko oćeš. Još malo. Da,još mrvicu i bit će prah.
I šta ćeš onda?
Ti to stvarno ne vidiš? They only love you 'cause you make them pretty, Beautiful victims of your devil candy.
Eto. Ti si nitko. Ti si ništa.! Ti si ja.!
Ružna.
Glupa.
Uvijek zamjena.
Zaboravljena.
Ostavljena.
Uvijek voli.
Ali nikad voljena.
Ti si lutka. Ti ne razmišljaš. Ti ne osjećaš. Ti nikada nećeš voljeti. Ti si lutka.
[Ne bi li tako sve bilo lakše?. ]

četvrtak, 21.08.2008.

So say goodbye to torture and lies...

aha.pao je novi post.ko bi reko.iksde.iako se ovaj blog vishe onako ne posjecuje.jbg.imam potrebu nesto ovdje napisat.ako nishta vise.tek tolko da ispucam sve ono sto mi se trenutno vrti u glavi.a ima jako puno toga.cak ne znam od kud da pocnem.hmmm.mogu od onog sto me najvise trenutno kopka.a to je ljubav.naravno.uvijek.

Love's the funeral of hearts
And an ode for cruelty
When angels cry blood
On flowers of evil in bloom

eto.nema vishe mene i joze.zao mi je.i nije.iz vishe razloga.nas prekid nije bio zato jer smo mi to htjeli.prekid je uslijedio iz razloga sto je nekih 300 km djelilo nase ruke.stalo mi je.ne mogu rec da nije.ali.sada.imamo opet priliku.ne znam.iskreno.ne mogu.razocarana sam.stah me.izgubila sam vjeru.u njega.u ljubav.u sve.ne mogu se pretvarat.



I was a liar in every debate
I rule the forces that fueled your hate
When the cold in my heart leaves
It comes to an end
And quietly I'll go to sleep

ponekad imam osjecaj da mi je dosta.zelim se maknut.od svih.svega.a ne mogu.to nisam ja.ne mogu sama.i nikad nisam mogla.al svake sekunde.sve vishe.zlo mi je.gledam ljude oko sebe.izgubila sam ih.ili oni mene negdje usput.nekad sam mogla pokledat tim ljudima u oci i sa sigurnoscu reci da im je stalo.i da me nikada nece povrijediti.i ja njih.ali sada.ne prepoznajem ih.ni sebe.

Help me. Help me to find my true
Self without seeing the future
Save me, save me from torturing
Myself even within my dreams

ne znam.ja.kao jedan veliki optimist od kad znam za sebe.u zadnje vrijeme to nisam.ne znam koji se kurac događa.ne znam to objasnit.glupo je.ne vjerujem vise.u nista.nisam ih vidla.MAIDENI.nesto sto cu uvijek voljet.vise od icega.i to je glupo.ni to ne znam objasnit.sebi.a kamoli vama.mislim da to necu moc nikada prezalit.vidjet cu ih.sigurno.jednog dana.al to nije to.uvijek ce bit neka praznina do tada.nazalost.zaista ne znam objasnit.

There's got to be just more to it
Than this
Or tell me why do we exist
I'd like to think that when I die
I'd get a chance another time
And to return and live again
Reincarnate, play the game
Again and again and again

no.ima i nekih dobrih stvari kod mene.u ovo toboz kratko vrijeme upoznala sam ljude do kojih mi je jako stalo i koje jako volim.pa evo ovaj dio za njih.alen moj picek.voljam ga mnogo.glupacha mala,haha.ne prica puno.al zato ja pricam i za sebe i za njega.i mogu rec da mi je zabavno s njim.iksde.svaka sekunda.lol i pol.vanyushka njegova zena.jako draga cura.falja na pentakelichu hh.ratkica moja.jako zanimljiva osoba.nadasve.nikad josh nisam upoznala nekog takvog.al drago mi je da jesam.iako.prije neg kaj sam ga upoznala bilo me malo strah.iksde.imala sam filing da me ne voli bash.a ni sad me ne voli.njahaha.al neka.volim ja zato njega.neka pati.iksde.kikica moja.jako zauzet pa nas trenutno ignorira.haha.al nek.volim i njega.do neba i rikverc.jura.biljka za sebe.sveg je tu bilo.al naravno.i njega volim.iksde.omg.kolko ljubavi.lol.barilica.njahahaah.pizda glupa.al ima ljubavi i za njega.hrvojce.al za njega sam gadna.iksde.neka.dobil bu on kaznu za to.nista prvrt molim lijepo.i tako to.ana moja.banana.obozavam.puno najvishe.svi mi oni trenutno jako puno znace.i nadam se da to znaju.sve su mi.i tako zavrsavam svoju misao.volim najvishe ^^

See the falling angels pray
For my sweetest poison......
I can take this tears away
You're my sweetest poison....

And I crash and I burn
and I freeze in hell
For your poison.....
Yeah, I'm living my life
in the dark of your spell
You're my sweetest poison......

srijeda, 23.04.2008.

I'm yours forever and I always will be...

ok.aimo bit realni.kai izvodiš ti?nakon 26 godina.jesi stvarno sigurna da želiš samo okrenut leđa.nie lako.znam da nie.al pokušaj.ne možeš mu to radit.ja ga volim.a znam da ga i ti voliš.i znam da je napravio sranje.opet.al sredit će to on.oće.jer smo mi tu za njega.jel da?

If I couldn't drain the tears
That pour from these eyes
Would you turn your back on me
Would you wave goodbye?

ne znam šta da ti kažem.sama znaš šta je najbolje.i nadam se da ćeš učinit to što je najbolje za sve.i kai god odlučiš.moi osjećaji prema njemu će ostat isti.tata mie.volim ga.volim i tebe.ali ne trenutno sada.dosta o tome.bit će sve ok.znam da oće.

If I could I surely would
Child ease your pain
But if I could no longer
Would you still know my name?

možda sam već naporna.al u svakom postu moram napisat ovo.imam ljude oko sebe.koe volim.i oni to znaju.al ovo je samo da ih podsjetim.da ne zaborave.jozo.ana banana.ana.blizanke.mišek.dugoselke.kika.ma svi.volim vas puno.hvala kai ste uviek tu za mene.puno mi to znači.više od ičeg.

So we only get one chance can we take it
And we only get one life can't exchange it
Can we hold on to what we have don't replace it
The age of innocence is fading..... Like an old dream

mejdeni moi.da,da.volim ih.ano.sve bu ok.neću umrijet na koncertu.iksde.ljubim te.i voljam. =) i miu svou.i moniku.došla bum na koncert tvoi mala.i na mišekov.sorryte kai nikak do sad nisam uspijevala.ajl mejk it ap tu ju. =)

Im worse at what I do best
And for this gift I feel blessed
Our little group has always been
And always will until the end

jubavi moa.hvala ti na svemu.puno mi značiš.jako puno.sve si mi.znaš to.hvala kai postojiš.hvala za svaki osmijeh.za svaki poljubac.hvala kai se zbog tebe ujutro dignem s osmijehom na licu.hvala jer si tu uviek za mene.a i ja za tebe.fališ mi.još 7 dana jubavi.i ponovno ću gledat tvoje ličeko jepo.i pjimit te za jukicu.jedva čekam.my little one u are and u always will be.volim te. =)

Looking down into those eyes, I know, I'll be
lost and never found again. Kiss me once and
I will surely melt and die, kiss me twice and I
will never leave your side...(if) Dreams Come True

subota, 09.02.2008.

So make me believe,just take me away from this hell I've created...

Sretna sam.lažem.tužna sam.opet lažem.trebam hag.hag koi dovodi do granica oštećenja dišnih puteva.to je sve.

Break this bittersweet spell on me
lost in the arms of destiny.

Ano banano.volim te.ne lažem.hvala ti.nemoi bit tužna.nie vriedan.on je budala.Anja će ga razbit.volim te.do neba.i rikverc.volim sve svoje prijatelje.osjećam se ko dijete.ja sam dijete.

Held a torch for you,when lightning stroke me,once again,hope I died for the last time.
Only one I have a thing greater than you,little light on the sky every night.

Bubina cam.mrzim bit bubina.jer nemrem van.a trebam dim.trebam alkohol.bambus fini.ili piva.ali mi neće prodat.jer sam mala.ko će mi kupit?

You do everything for me
Protect me from the shadows
You hold me when I'm falling
Chase all the bad dreams away.

Volim crtiće.fali mi cartoon network.volim ed,edd i eddieja.oni su me uviek nasmijali.voljela sam subotom gledat maratone.puštali su filmove na cartoon networku.bilo je lijepo.fali mi to.

I know this can't be right. There's got to be something more that I can live for. And I can only hide, inside of this sickness for so long again.

Htjela bih živjet negdje daleko.od svih.na nekom oblaku.i gledati.čuvati sve dolje.ja živim u zemlji čudesa.ne sviđa mi se tu.u zemlji čudesa je jadno.nema nikog.

I think I'll get outta here, where I can
Run just as fast as I can
To the middle of nowhere
To the middle of my frustrated fears.

A sada tebi.iako vjerojatno nećeš pročitat.reći ću.oprosti.nie mi bila namjera uvrijediti te.bila sam ljuta tada.na sebe.na tebe.na sve.oprosti.samo mi fališ.ništa više.al pokazujem to na čudan način.oprosti.shvatila sam.bar mislim da jesam.ako jesam.onda hvala.

If there was something out there
I've learned not to expect
There's a hundred million reasons
Not to care.

Fališ mi.jako.to je sve.ništa više ne želim.ništa više ne očekujem.želim da se sve vrati na staro.onda kada smo satima samo pričali.onda kada sam te mogla grliti do mile volje.onda kada smo se smijali glupostima.samo to želim natrag.ništa više.jel to moguće???

Somebody please tell me that I'm dreaming
It's not so easy to stop from screaming
But words escape me when I try to speak
Tears they flow but why am I crying
After all I am not afraid of dying
Don't believe that there is never an end.

Bojim se.ne želim te izgubiti.a očito jesam.zbog gluposti.nisam to htjela.nisam ni pazila kai radim.još jednom.oprosti.imala sam potrebu to napisati.možda ćeš vidjet.možda nećeš.možda će ti biti svejedno.možda neće.ne znam.znam da meni nie.

If I couldn't drain the tears
That pour from these eyes
Would you turn your back on me
Would you wave goodbye?

Dobro sam.sretna sam.samo osjećam prazninu.ne volim tu prazninu.ona ne bi trebala biti tu.zar ne?riješit ću je se.nadam se.fališ mi.imam neizrecivu potrebu pričat s tobom.to je sve.

Jednim osmijehom ti puniš me
i daješ snage mi da ustanem ujutro
kada je vani mračan dan.

Još samo nešto.monika.volim te.drago mi je.jako.nemaš pojma.želim vam sve najbolje.da svoje mlade živote provedete što više u toj ljubavi koju imate.volim te.

I don't want to mention, the reason I know
That I am Stricken and can't let you go
When the heart is cold, there's no hope, and we know
That I am crippled by all that you've done
Into the abyss will I run!

nedjelja, 20.01.2008.

I gave up all for nothing...

Čitajte ovo što polaganije...jer ulazite u moje misli...upoznajete moje osjećaje...ono što vam sada uđe u misli,neće nikada izaći...i u trenutku kada odlazite, molila bih samo jedno...ne ostavljajte iza sebe ništa, osim onoga što vi osjećate...jer ovo je mjesto gdje ponovno saznajete da je život samo čudna iluzija...baš kao što je i ona saznala...da ništa ovdje nije stvarno...svi smo mi zatočeni između tih hladnih zidova...ona je stajala u kutu te mračne sobe...zagledala se u ogledalo što se nalazilo ispred nje, obješeno na crnom, napuknutom zidu...vidjela je sebe...tako blijedu, ali lijepu...lijepu, ali praznog pogleda...držala se za to ogledalo i gorko plakala...


Nije mogla vjerovati u što ju je pretvorio...samo još jedna pusta duša u još jednoj mračnoj sobi oplakuje svoju sudbinu...a oni koji su je čuli samo su se smijali...bilo im je svejedno...jedna duša više ili manje...nije ih briga...
Mrzila je ono što joj je učinio, ali je njega i dalje voljela...naravno...to je slabost u njoj protiv koje se ne može boriti...a nije ni pokušavala...nema dovoljno snage u sebi da ga mrzi...jednostavno, voljela je svaki njegov pogled, svaki dodir, svaki osmijeh...
A osmijeha sada nigdje na njenom licu...samo bol i tragovi povrijeđenosti koje je ostavio iza sebe...
Sve je utihnulo...sjene na zidu prestale su se smijati, a njene su suze stale...tu monotoniju prekinuo je njegov glas...zazivao je njeno ime...podignula je brzo glavu i krenula kuda ju je glas vodio...još uvijek onako uplakana, ali s osmijehom na licu koračala je sve brže...te hladne, zimske noći slijedila je njegov glas do Aheronta...rijeke mrtvih...tu je sve utihnulo...pogledavala je oko sebe, ali nigdje nikoga...napokon je bacila pogled na tu mjesečinom obasjanu rijeku...


Zastala je...zgrozili su je pogledi tih mrtvih duša...napravila je korak unatrag, a zatim potrčala što je brže mogla...trčala je uz tu rijeku dok ju je pratila hladna, pusta noć...ponovno je čula njegov glas...ovaj put ga je našla...u zagrljaju druge...puno ljepše, starije djevojke, duge plave kose...stajala je nepomično i gledala taj prizor...osjetila je kako joj je hladna strijela odjednom probola srce...pala je na koljena i sasvim tiho, bez jecanja, ispustila jednu suzu...laganim je pokretom ruke tu istu suzu maknula sa obraza...dignula se, bez riječi, okrenula i otišla...isprva je koračala sasvim sporo, beživotno...zatim je odjednom uzela zalet, počela trčati i svom se dušom predala Aherontu...iza nje čuo se još samo njihov smijeh...smijeh koji još uvijek odzvanja tom hladnom, pustom zimskom noći...

srijeda, 02.01.2008.

Don't waste your time always searching for those wasted years...

Blah...evo javljam vam se tek tolko da se zna da sam josh uvijek živa...i naravno da svima čestitam nju jir...nadam se da ste se svi zabavili kolko i ja...weeeee...bijah u chwari sa svojom ljubljenom sekom i moram priznat da je bilo fkt prezakon!....bash sam se iznenadila...ugodno afkors...jbt,tak sam se naplesala,josh uvijek me noge bole!!!al bilo je vrijedno toga na putu tam sam si vidla i vikicu,pa evo pozraFljam ju ak dođe do tog da bu ovo prochitala
i josh sam upoznala i aninog dragog,pa onak,ženo čuvaj ga,dečko je predobar i pozz ga kad ga puno...
nego,ja josh uvijek razmišljam kai da uchinim s ovim blogom...onak,volim ga i previshe je tu uspomena,al opet mi je glupo da sam tak tu stoji....mah....aj bum josh razmislila o tome...
ne znam kai da vam josh velim,lijena sam,ne da mi se vishe bash pisat...
josh jen put,svima želim sve najbolje,puno sreće,zdraFlja,ljubavi i sveg kai vam srčeka požele!!!!!

a sada da poz sebi neke drage ljude...neki su tu uvijek za mene i hvala im na tome...a s nekima se sve manje i manje čujem al eto...ipak mi nekai znache pa želim da to znaju...also dakle...

ana-moja seka volim te puno ženo,jako mi je lijepo bilo s tobom u chwari,to se mora ponovit obavezno...nadam se da se vidimo za tvoj rođendan i dai mi reci kai da ti kupim,onak neam ideje

anice bananice ma legendo znash da i tebe jojim punooooo....!!!!!!!!! chujem ose i vidim ose uviek

blizanke evo one su trenutno u osijeku,nadam se da se sutra vidimo...nekai su mi obje u depri,a ja to ne želim...cure pusam vas i volim,sutra pričamo

đuro buahaha,e ovaj lik je car!!! kai da velim osim tog i da ga poz,mada znam da on ovo nikad ne bu pročital

vikica ženo i ti si mi luda,zakon je bilo u chwari,kai ne? =) nadam se da se držiš,došel bu domi sun...pusek

bojis heh...pizdek jen...ak sam ja gljiva...on je lubenica...:) poz i njemu i nadam se da bumo se čuli uskoro mada nekak sumnjam...

blah...i poz svim ljudima s bloga,fkt sorryte svi,al neam vishe snage nabrajat...vidim ose,čujem ose i za kraj slika mene i ljubljene mi seke...nemojte past u nesvjest...znam da sam ružna a kai da radim,kriva je majka priroda...
pozdraf svima


dakle anica majne sister oFa lijevo i ja d agli van oFa desno XD

nedjelja, 04.11.2007.

I will remember the love our souls had sworn to make...#2

Mrzim ono što sam učinila...suze nikako da prestanem liti...dušu nikako da umirim...
Mislim da i tebi je tako...ne želim da mrziš me...jer ja tebe volim...ne želim da moje riječi tvoje srce lome...ne želim gledati suze u očima tvojim...one ne zaslužuju to...
Ne želim da gledaš na mene razočaranim pogledom...kao uspomenu lošu...kao da ljubav naša nikada postojala nije...
Želim da me se ponekad sjetiš s osmijehom na licu...želim i dalje ruke staviti oko tvoga tijela kada te ugledam...i nježno priljubiti svoje usne uz tvoj obraz...
Želim da znaš koliko sam ti zahvalna za svo ovo vrijeme što si bio uz mene...što si me držao za ruku svaki put kada sam bila povrijeđena i rekao da je sve u redu...
Što si me čvrsto zagrlio svaki put kada sam mislila da nastaviti ne mogu dalje...
Želim ti zahvaliti za svaku tvoju riječ upućenu meni...želim zahvaliti za svaki trenutak proveden s tobom...za svaki poljubac i svaki osmijeh...


Ako sam ikada povrijeila te, želim da mi oprostiš...oprosti budali koja je učinila to nesvjesno...
Oprosti što ponijela sam se hladno...oprosti što sam ovo sročila tako jednostavno...
Želim da znaš da ćeš u mom srcu uvijek zauzimati posebno mjesto i u mom životu predstavljati nešto predivno...
Vječnu uspomenu na zajedno provedenu mladost...

† I love you my friend...With all my heart... †

petak, 19.10.2007.

I will remember the love our souls had sworn to make...

Tišina...odjednom krik iz obližnje šume...
Krik toliko snažan i glasan, da je ledio krv u žilama...bio je to njen vrisak...
Kroz mračnu šumu trčala je...bježala što je brže mogla...od njega...ali on je išao iza nje...njegov ju je osmijeh progonio...htjela se sakriti,ali nije uspijevala...to ju je plašilo...
Volio ju je...i ona njega...samo nije znala kako...osjećala je nešto duboko u sebi...ni sama nije znala što...
Zaključala je svoje srce...i nije ga mogla pustiti unutra...ne još...oko njenog srca zavijene su one najtrnovitije ruže..posebno odabrane iz najdubljih ponora onih mračnih tajna...i postavljeni ponajbolji čuvari...pazeći da nitko ne uđe u prostore njenog hladnog srca...
Ali, unatoč svemu tome, on je na neki način ušao...ali ona ga polako tjera van...osjeća da nije to to...sve u njoj drhti dok pokušava naći način da mu kaže...slomit će ga...kako?...kako da mu kaže ne...


Ne...ne može...drhti, okreće se, traži...pada na koljena...počinje jecati...ne želi ga ostaviti, ali mora...ovu veliku cjelinu, ona mora razbiti...krv joj je lijala niz lice dok ju je on micao s njenih usana...gledala ga je suznih očiju, polako dotaknula njegovo blijedo lice...nije trebala govoriti...njen je pogled jasno odavao...gotovo je...

nedjelja, 30.09.2007.

Please,take me away,so far away...

Sinoć su se spustile suze niz moje lice,jer ne znam...ne znam što raditi sa sobom...ne znam što raditi sa tobom...ne razumijem ovo što osjećam...
trebam te...a imam osjećaj da nisi tu...da li si ikad uopće bio?
Nemaš pojma kako je to kada se ne znaš i ne možeš suočiti sa svojim osjećajima...kada ne znaš što treba učiniti...razmišljam o svemu što se događa...
Želim biti sretna i trebala bi...ali ne mogu...
nešto je zatočeno duboko u meni a ne mogu se toga riješiti...zašto uopće ovo pišem?
Nema smisla,jer sve što i napišem u jednom trenu je zaboravljeno...izgubljeno...ništa mi od zapisanog ne pomaže...
Ja sam osoba...imam osjećaje...imam misli...kao i svi drugi...
ponekad me ubijaju...
ponekad me dižu na noge...
ponekad ne znače apsolutno ništa...
ponekad me natjeraju da zamrzim živjet...
Imam sve što mi treba...ali još uvijek je negdje u sredini praznina...želim ju spalit...
Želim poletjeti..želim sve ostaviti iza sebe i otići...
Držim papir u ruci...papir svoga života..
Papir na kojem piše kako sve treba biti...
Palim ga i ostatke bacam u smeće...
Kojeg vraga uopće radim ovdje???ne pripadam tu...ovo nije moje mjesto...proganjaju me ta sretna i ispunjena lijepa lica...
Pogledom tražim neki kutak za sebe...da se smirim...
Želim da me zatvoriš u sobu s ovim svim...da se napokon suočim sa svojim mislima...
Želim da mi dokažeš da ti je stalo...želim još jednom otići...
Želim razgovarati s tobom...
Želim da primjetiš kad nisam u blizini...želim biti posebna...
Ma samo želim otići...zauvijek...

nedjelja, 23.09.2007.

Oh when I need you, you're always so far away...

Ne gledaj me kao da od mene
Očekuješ više...
Ne gledaj,jer nisam ja donijela
Te crne kiše...

Ne traži me tamo gdje nema me...
Ne traži me u odsjaju rijeke...
Makar potopila me,ona nema me...
Sve što sam nekoć imala,
Sve što sam htjela i voljela....
Izgubljeno je...

Ne, ne traži me...
Nisam tu...
Ne traži na starim mjestima...
Ne traži tamo gdje vrijeme
Za nas nije postojalo...
Ne...tamo su samo puste uspomene...
Već lagano nestale,kao i mi...

A što smo drugo mogli???
Stajati tamo pod crnim nebom...
Još uvijek pamtim tvoj pogled...
Tako jebeno hladan...
Bez osjećaja...da...
Zar nam je to trebalo???

I nije bilo lako podnijeti te poglede...
Oči koje voljela sam,mene mrzile su...
Ruke koje grlile su,sada bacaju me...
Onaj koji je nekoć bio tu za mene,
Sada laganim se korakom okrenuo i
Otišao zauvijek...

Ok..možda sam to i zaslužila...
Možda nisam bila dovoljno dobra
Za njega...
Možda je previše od mene očekivao...

Možda nisam bila dovoljno lijepa...

Možda...
A možda je ovo sve još jedan san...
Možda se još mogu tješiti da si tu...
Da nikada nisi otišao...

Da će se i jednoga dana nebo razvedriti,
Da će me tvoj dodir opet probuditi....
I tvoje plave oči opet zadobiti taj sjaj...
Taj sjaj koji sam toliko voljela...

Možda...

srijeda, 05.09.2007.

Let me weep you this poem as Heaven's gates close...

U kutu svoje crnilom obavijene sobe ponovno je gutala slane suze...čvrsto se primila za privjesak oko vrata koji je u ovom trenutku mrzila...tako ju je prokleto podsjećao na njega...
Na dan kada su se njihove oči prvi put srele..tog je dana željela nestati...utopiti se u njegovim smeđim očima...zauvijek ljubiti one krvavo crvene usne...
Ali ovog trena sve joj se činilo kao prokleta laž...bjesnim i naglim pokretom otrgnula je lančić i bacila ga u oganj nedaleko sebe...dignula se i izletila van na hladnoću...sve samo crnilo...kao i u njoj...osjećala se kao zarobljenom u svijetu punom mržnje i laži...i kao da nikoga nije briga...svijet je u ovom trenu bio pozornica, a ona je stajala nasred nje ne znajući što da čini...da li da glumi kao i milijun ljudi u njenoj blizini...ili da stane sama na noge i pokuša barem djelomično izmijeniti ovo što se nalazi oko nje...
Da, pogađate...stala je...ali ništa nije bilo bitno...vrisnula je najjače što je mogla..ali nitko nije čuo...njen je vrisak jednostavno izblijedio...zvučalo je to više kao tihi vapaj...toliko tihi...
A sad se vapaj pretvorio u jecanje...nije mogla izdržati...ponovno se našla na hladnoći...duga crna haljina bila je sve što je imala na sebi...i to nije bilo dovoljno...


Hodala je zaleđenim carstvom...na tankoj uzici za sobom vukla je svoje srce...više nije ni sigurna da li je još kucalo...samo krv...taj crveni trag ostao je kud god je prošla...srce je bilo po sredini zašiveno...ti konci polako su pucali...a iz njega su izrasli šiljci...šiljci toliko oštri da bi smrtno ozlijedili bilo kog tko bi pokušao to srce taknuti...hodala je i dalje sve dok nije došla do utvrde...bio je to više kao dvorac...teška vrata su se na njenu pojavu otvorila...ušla je...bilo je golemo...to ledeno carstvo...na zidu su se nalazile isprepletene crne ruže...na trnju još uvijek svježa krv...ulazila je dublje u tu odaju....došla u samo središte....tamo na uzvišenom mjestu...nalazio se maleni ormarić...ledeni kao i sve ostalo...
Savršeno mjesto za ionako mrtvo srce...
Mrtvo hladno ga je položila tamo...zaključala znajući da ga niko neće pronaći, i zauvijek okrenula leđa...tuga ju je izjedala iznutra...bilo joj je sve hladnije...nije znala kamo sa sobom...ionako joj više nije bilo do života...sva uplakana zaputila se prema sobi jednako hladnoj kao i sve ostalo tamo...njen blijed pogled zastao je na samom ulazu...u ogromnoj sobi golo drveće...a nasred nje crno jezero...nije dugo razmišljala...krenula je dugim koracima prema njemu...i taman kad se krenula bacit, osjetila je toplinu na ruci...povukla ju je i snažno primila...


Njen je hladan pogled uhvatio njega...da...opet je bio tu...kao i svaki put za nju...samo to nije tada shvatila...bio je tu kad god je pala...kad god je plakala...i sad je tu...i ovaj put ju je držao za ruku...i ovaj put su se njegove krvavo crvene usne stopile s njenima...

nedjelja, 19.08.2007.

Painted with the shadows of the moon...

hmm...da...kao što sam nekima već najavila, ovo će biti malo drugačiji post...dakle, sad nemate prilike čitati moja sranja, hehe...ovo je tek tolko da vam se javim...bila sam stvarno zauzeta, pa se nisam stigla nikome javljat, a ni pisat posteke...no hard feelings, ok?
nego...da...hmm...ozbiljno sam razmišljala o tome da izbrišem ovaj blog...ne znam...razmislit ću još...
uglavnom, dosta o tome...biti će vam javljeno na vrijeme...nego, jako sam vam sretna u zadnje vrijeme...onak ful...evo to sam stvarno morala napisat...bilo je jače od mene...jbg...za to je zaslužna određena skupina ljudi koje jako volim...prvo sam bila na moru, gdje sam upoznala fakat super rulju...ovim putem ih pozdravljam ak bu itko uopće to čito...hmm...možda samo jedna od svih njih...pa evo, pozz viki
i da...onda ona skupina koja mi je sve na ovom svijetu...
sammaelevo jako kratko ga znam, ali ipak nešto osjećam prema njemu...nadam se da to zna...hvala ti kaj si u stanju slušat (a i čitat) moje gluposti, hehe...znam da nije lako sa mnom...
anicha, moja veri majti sekanaravno da i nju obožavam i da sam joj jako zahvalna na svemu što je za mene ikad napravila...hvala ti ano moja puno, znaš da te jojim...veri mač...
monikastvarno sam si s njom u zadnje vrijeme jako dobra...i prije sam bila, al sad sam više...shvatila sam da je prava prijateljica i da je uvijek tu kad je trebam...hvala ti mony...znaš da i ti uvijek možeš računati na mene...kaj god trebaš, sam zovi ženo....znaš da su moje marte uvijek uz mene, spremne nekog izlemat
ima još tih ljudi, volim ih sve, al ovo su tri glavne osobe koje su mi zadnje dane stvarno uljepšali...hvala im na tome...to sam stvarno imala potrebu napisat, da znaju da stalno mislim na njih i da bi bez njih bila mala luđakinja izgubljena u svemiru...
uglavnom, dosta sad...ak nastavim, ne bum mogla prestat...
to bi bilo to...pozz svima...iliti ovim ljudima...
-sammael
-jezebeth
-broken inside
-i ovi ljudofi s blogova:karla,napa,blacken the angel,gothic puppet,read my scars,aaw,le masque pandora,wrestlingkid,dark butterfly,i'm not crazy cause i take the right pills i ostalima...

pozz i pusa svima,jorz truli...
wild child

nedjelja, 15.07.2007.

the hurt inside is fading...

Koliko će puta ova mračna noć progutati njega, a s njime i njegovu ljubav...koliko će se puta naći ovdje...zatočen usred ničega...pusta mu se noć rugala dok je gazio dubok, gusti snijeg...iza njega ostajao je samo krvav trag...padao je pri svakom koraku...propadao sve dublje tražeći izlaz...vruće su mu suze pravile sitan trag na snijegu...
Još je uvijek u sebi zamišljao njezinu sliku...njen zadnji pogled dok je padala niz onu stijenu...plakao je sada jače...srce ga je boljelo i polako trunulo...nije mogao dalje...sjeo je na obližnju klupu i ubrzo zaspao...sanjao je nju...ponovno se nalazila u njegovu zagrljaju...čvrsto ju je držao, nije puštao...zima ih je otpratila duboko u noć...ponovno zajedno...ponovno sretni...nije dugo trajalo...
Kada je otvorio oči, nije našao ništa osim smrznutih kapljica suza na svom licu...do njega je polako dolazila misao da je još uvijek tu...još uvijek zatočen...nema ničega...osim onog što je bilo i onaj dan...dana kada je njegova ljubav rekla zbogom...zaputio se istim putem kao tada ona...hodao je istom stazom smrti...polako i nečujno dizao je nogu...svakim korakom bivalo mu je sve teže...osjećao je da ga srce ostavlja...puca po onim šavovima koji su donekle bili zacijelili od onoga dana...nakratko je stao...osjetio je hladne poglede drveća...


Čuo je i nju...vranu...njene oči iste kao i oči njegove ljubavi...nekoć tople,pune ljubavi, sada hladne, bez nade...sletila mu je na rame, pravila društvo u ovoj prokletoj tami...na uho šapnula mu je riječi koje je trebao i htio čuti u ovom trenutku...ali ovoga puta nisu mu ništa značile...hladno ju je pogledao i nastavio svoj put...
Vrana je odletjela zauvijek, drveće je skrenulo svoje poglede...mjesec se ponovno pojavio iza crnog oblaka i obasjao njegov put...s teškim kamenom oko srca nastavio je koračati njenim putem...hodao je i hodao...sve dok nije tamo došao...rub stijene...
U mislima se pojavilo toliko sjećanja...htio ih je potisnuti, ali bezuspješno...došao je do ruba, iz kaputa izvadio crnu uvelu ružu...na trnju još uvijek bila je njena krv...bacio je najprije ružu...a zatim se i on prepustio...njegovo tijelo sada ležalo je do tijela njegove davno izgubljene ljubavi...
Da...sjedinjena smrt...kakvu su oduvijek željeli...ležeći zajedno posuti zvijezdama i prekriveni mjesečinom...

srijeda, 04.07.2007.

I'm alive for you...

Evo je opet...onaj isti put čekao je samo na nju...ponovno trči stazom smrti...stazom posutom laticama crnih ruža...oko nje tišina...gola drveća blijedo su pogledavala...svojim hladnim pogledom pratili je do kraja tog prokletog puta...
Ponovno onaj vrisak...stala je...njena su blijeda stopala propadala u tu mrtvu zemlju...nikamo ne ide...ne može se pomaknuti...samo i dalje propada...svoje suzne oči okrenula je prema nebu...htjela se utopit u ovom moru iluzije...njena je razmišljanja u trenutku prekinula vrana...još jedna stara prijateljica...kao i bol koju je opet osjećala...kao i krv koja je opet procurila...sve joj se ovo činilo poznato...
Zemlja je popustila...ponovo je podigla nogu...ovaj put, koračala je sporije...opreznije...okretala se na svakom koraku...čula svaki, pa i najmanji šum...hvatala poglede svih onih drveća...lutala je ovim prokletim svijetom...jedva...više nije imala snage za sve ovo...svakim prevaljenim korakom jedna je ruža uvenula, jedan se par očiju zatvorio...na njenom srcu toliki teret...nije ga više mogla nositi...stala je bezvoljno...srušila se na pod...zaplakala...rukom doticala svoje srce, provjeravajući da li još kuca...

Shot at 2007-07-04
Da...kucalo je...na njenu žalost...legla je na pod...grlila zemlju...zamišljala da je u njegovom zagrljaju...kao nekada...kao onda kada ju je pogledao pogledom tako nježnim da je htjela samo nestat u njegovim poljupcima...pogled tako kratak, ali za njih vječan...
Njime su zaustavili sve i tu ostali neko vrijeme...
Sve do tog trena...sve se ponovno pokrenulo i maštu je zamijenila stvarnost...nikada neće zaboraviti njegove plave oči i pogled tako sladak...tako nježan i iskren...sve bi dala da ga ponovno vidi...u njoj probudi onu dugo išćekivanu ljubav...ali ne sada...sada tu leži sva prljava i uplakana...skuplja zadnje snage i ustaje...
Mjesec je osvjetljivao put kojim je hodala...tmurna joj je stvarnost pravila društvo...

Shot at 2007-07-04
Napokon je i došetala tamo...do kraja tog puta...stajala je sada na rubu te stijene...suze su padale dolje u ponor...nije htjela otići...nije i neće...bacila je dolje svoju prošlost...
Okrenula se s odlučnom namjerom da nastavi slobodno živjeti...makar i s bolnim tragovima na srcu...okrenula se i ugledala...njega...srce joj je odjednom stalo...gledala ga je sa suzama u očima, ali osmijehom na licu...on je stajao tamo sa svojim crnim krilima...nije oči skidao s nje...poželio je tamo tog trena iznijeti sve svoje emocije, sve što mu je na srcu ležalo...a ona...
Polako je krenula prema njemu...ali taj tren...ona se stijena pod njenim nogama slomila...padala je...krenuo je s vriskom prema njoj...njeni su se slabašni prsti držali za vršak one stijene...ali ne dugo...pružio joj je ruku, svjestan da ako ona umre, on umire s njom...ali njezini su prsti skliznuli sa stijene i...njeno se tijelo sada prepustilo zemlji...njemu se svijet srušio...njegova najgora noćna mora, ovog mu se trena ostvarila...nije mogao vjerovati...ona mala ručica koju je maloprije držao u svojoj, sada nepomično leži negdje dolje...izgubljeno na dnu...
Lice mu je bilo ispunjeno suzama...natečenog i zacrnjenog lica u sebi je zamišljao njen zadnji pogled...pogled koji je govorio samo jedno...
Uzmi moje srce...oslobodi ga...oprosti mi što nisam s tobom...volim te...

Shot at 2007-07-04

srijeda, 27.06.2007.

I hope you had the time of your lifes...

Gotovo je...nažalost...
Eto..ovaj tekst je tu trebo bit još prije tjedan dana...oprostite što se nisam javljala,bila sam kod bake negdje Bogu iza nogu,bez interneta,bez ičega...nadam se da razumijete...
Ne,ovo nije još jedan post koji sadrži neku od mojih bezveznih priča koje moja ana mrzi,hehe...ovaj post biti će,ako nemate ništa protiv,posvećen mojim najdražima...mojem legendarnom 8.a razredu...
Da,kraj je napokon došao...i nije da sam sretna zbog toga...znam da je glupo i da će u srednjoj kao bit bolje al eto...ne možete mi reć da je lako rastajati se od ljudi s kojima si provodio svaki dan ovih proteklih osam godina...nije...
teško mi pada to što više neću moći gledati njihova lica...i još gore mi je kad se sjetim da neke od tih ljudi možda više nikad u životu neću vidjeti...stvarno smo puno toga prošli...puno gluposti...iz svakakvih smo se sranja zajedno pokušavali izvući,svako je svakog branio od svega,u puno je situacija cijeli razred molio profu da se nekoj osobi digne ocjena...joj,samo kad se sjetim...kako ću ja dalje bez njih...bez tih lica i njihovih osmijeha...nema više toga...
nema pisačića da cijeli razred namiriši sa svojom axe afrikom i da ja s istim tim parfemom posprejam cijelu torbu da me podsjeća na njega a taj isti dan miris ishlapi...nema perkovića da mu ispijam živce sa rečenicama tipa 'mah-mah...ajde mijo mahni..mah-mah'....nema ljubića da se s njim svađam koja je stvar od maidena najbolja...nema katavića i ostričkog da se svaki sat 45min smiju sabljakovoj faci...nema babića da mi se smije kad ja plačem jer je kraj,al ipak me zagrli kolko god ja cmoljila...nema tomića da non-stop bubne neku glupost tipa 'koji ste vi manijaki'...nema maje da me svaki dan ljubi sto put prvo u svaki obraz onda obavezno u čelo...nema više čekanja blizanka na balkonu...nema lucy i tine da oponašaju zvukove životinja pod satom...nema kupre da živčani zbog biologičarke...nema marije da mi priča o španjolskoj...nema ivane da s njom izvodim svakakve gluposti i da nas zato svi profesori mrze...nema marije i martine da svaki dan na mom licu mame osmijeh i čim vide mene,prestanu pjevat cajke jer me toliko poštuju i znaju da mrzim tu muziku...ma nema nikog...
oprostite na ovom dugom opisu,al sve mi ove osobe stvarno puno znače i tolko ih volim...svaki dan proveden s njima bio mi je dragocjen i svaki trenutak ostat će mi u sjećanju...žao mi je što je sve tako brzo prošlo...ali drago mi je što sam imala priliku sve te ljude upoznat...
Eto,neću više duljit jer na kraju post neće nitko ni pročitat...
U svakom slučaju,želim im svima sve najbolje i nadam se da ćemo se negdje u budućnosti još sresti...
pozz sada već bivšem 8.a L2 sesvete
I HOPE YOU HAD THE TIME OF YOUR LIFES...
evo,to bi bilo sve...vidimo se sutra na oproštajnoj večeri...
i naravno veliki pozz mojim dragim blogerima...to su:
anica moja,aaw,blacken the angel,gothic puppet,gmajna,karla,journey girl,filthy little secret,heart of darkness,teški metalac,napa,dark butterfly i ostatak...

Shot at 2007-06-27

nedjelja, 17.06.2007.

I wish I was special...

Oprosti joj...oprosti što voljela te je...
sada se nalazi u ovom bezizlaznom labirintu, pokušava doći do cilja...do samog središta gdje čekaš ti...
ne može...trči, ali ne ide...trnje ruža sa zidova je zaustavlja...prodire sve dublje u svaku njenu ranu...guši se u suzama...krv curi, ne prestaje...
i sad u ovoj najmračnijoj noći zamišlja njenu sliku...svaki njen dodir zacrnio je i najcrveniju ružu..ona to nije mogla...
ne može ni sada,nije dovoljno dobra...oprosti joj...

Dok trči ovim putem što nikamo ne vodi,tlo se pod njom ruši...pada u ponor...kao što je i prije...njeno srce sada je slomljeno kao što je i tvoje nekoć bilo...i dalje pada...samo je čekala da je uloviš...a ti?
Ništa...stojiš nepomično,izmičeš se...a ona i dalje jecanjem zaziva tvoje ime...
Pala je...sada se našla na nekom nepoznatom mjestu...na njoj sjaj mjeseca i malih zvijezda što su plesale slaveći njen dolazak...
Odjevena u novu crnu haljinu šetala je nekim nepoznatim putem,još uvijek tražeći tebe...ovaj put njena je ruka ostavljala crni trag na crvenoj ruži...
Ubola se na trn te iste ruže,ali nije osjetila bol...na tren je zastala, pogledala ruku...vidjela je jedino crnu krv kako tekla je lagano niz njene hladne prste...
Okrenula se,ugledala njega...stajao je i dalje nepomično...niz njen obraz kliznula je suza da sada i njeno lice zacrni...
Ljepotica u crnom...gledala ga je očima punim ljubavi...
Nije trebala pričati, njene su oči govorile...poljubi me, zacijelit će, ali neću zaboraviti...

Laganim je koracima ovaj anđeo došetao do nje...s neba su padale sitne kapljice krvi...primio ju je za ruku, njegova crna krila obgrlila su njeno slabašno tijelo...
Spremao se poljubiti je, olakšati bol...ali...toga trena...ona je nestala...
Ljepotica u crnom...
Sada na nekom drugom mjestu...
Iza nje ostale su samo one nekoć crvene ruže...

ponedjeljak, 11.06.2007.

And the earth bleeds...

Hodam opet,jedva koračim ovim pustim ulicama...da...jedva podižem nogu...na podu rasuti komadići slomljenih srca...
Zašto?sve se ponavlja...nisam sama...osvrćem se,gledam...a oko mene još ovakvih duša...hodaju okolo s ispruženom rukom...beživotnom,blijedom rukom koja drži krvavo srce zašiveno sa svih strana...
Ne,ne mogu ih gledati...njihove oči u sebi nose istu bol kao i moje...njihovo srce krvari istu crnu krv...
vrisak sa svih strana...pokrivam uši,ali i dalje me njihovo jecanje ubija...
i odlazim od njih,hodam...
dolazim do palače...polako se penjem njenim stepenicama...
otvaram ona čelična,teška vrata i što ugledah?

Ti ležiš na postolju...u ruci držiš onu crnu ružu koju ostavih ti onaj dan...dan kada je ljubav umirala...ležao si tamo,tvoje tamne oči probijale su me...
Anđele...zašto?zar i tvoja plava kosa mora sada ležati uronjena u ovu krv?zar se ni malo ljubavi ne krije u onoj ruži?
Ne mogu ovako više...ne...ne odlazi...čekaj da barem sada tu pored tebe i ja popijem taj otrov...ne...
Anđele,čuješ li me?ne daj da sve ovo umre,ne daj da umrem i ja s tobom...

Daj mi svoju ruku,ustani...pođi sa mnom...odvedi me...tamo gdje neću morati gledati sve ove proklete duše...
ne plači...vjeruj mi kao što i ja vjerujem tebi...ovdje,unutar ove palače...postoji mjesto koje tražimo...
zidovi te sobe zovu nas...pođi sa mnom...daj mi svoju ruku i uspjet ćemo...ovo je mjesto izgubljenih snova...ovo je mjesto za nas dvoje...ovo je mjesto gdje sve duše napokon pronalaze svoj mir...sva ona srca sada su ovdje...zacijeljena...i ovdje ostaju...ležeći ovdje na ovom postolju,obasjani mjesečinom...
Daj da ostanemo ovdje,prekriveni Lunom...

nedjelja, 03.06.2007.

Say a prayer on the book of the dead...

opet u zatvoru...prikovana sjedim u kutu ove hladne sobe...ponovno ona ista crnina...ponovno je sve prazno...sjedim i tražim...
gledam u nebo...molim za pomoć...
u meni postoji još nešto...još se uvijek nadam,dok se sjene na zidu podlo smiju...rugaju se...
demoni okolo šeću,pokušavaju se uvući u mene,u moj um...
zatvorena ovdje...u sobi iluzije...tu gdje se snovi ruše,gdje um pada,a emocije nestaju...hladne rešetke me gledaju,ne daju mi da prođem...upijaju svu ovu blijedost...
i dok polako mašta postaje stvarnost,svi bježe...
ti otkidaš ostatke ovog slomljenog svijeta i bacaš ih u vatru...
ah,ta vatra...molim i dalje...da taj plamen otopi ovaj led s mog srca...


hajde,što još čekaš?gdje si sad?zar ovaj put ne možeš samo uletjeti poput nekog crnog anđela...i ukrasti sve što se ukrasti može...
ajde,nije teško...već si to jednom napravio...
jednostavno ušetao i ukrao moje srce...zatvorio ga u mjesto toliko hladno...
toliko ledeno...tu gdje je i sad...zaleđeno bez trunke života...


hodam po ovim ruševinama života...ne nalazim mjesto dovoljno prikladno za ono što želim...
trebam život...ali ga nema...trebam tebe...samo da dođeš i ubiješ to...ubiješ ovu bol koja me izjeda iznutra...
da ju zauvijek mogu zakopati duboko pod zemlju...tu na ovom groblju...gdje je već umrlo tisuću snova...
gdje je već pokopano tisuću srca koji su samo tražili ljubav...
a sada i ja postajem jedna od njih...sad sam kao oni koji su odavno izgubili vjeru u sve što bi trebalo biti lijepo...koji ovdje dolaze da bi se prisjetili odavno izgubljene ljubavi...da bi ponovno zakopali bol...
i ne mogu si pomoći...već sam zapisana u tu knjigu...
sada sam i ja još jedna duša koja luta svijetom tražeći nešto...nešto što svima treba...ljubav...

da...kao i uvijek...nastavljam s ovim...
s crnom ružom u ruci lutam svijetom tražeći svog anđela...tražeći ljubav...

ponedjeljak, 28.05.2007.

Time to walk with me the last mile...

Kiša je padala,baš kao i onaj dan kada prvi puta ugledah tvoje tamne oči.....iz parka čulo se samo cviljenje ljuljačke.....ljuljačke ogrnute trnovitim ružama.....njihala se....njihala,ali na njoj se nitko nije nalazio......
jedna slomljena duša lutala je pustim,crnim ulicama....ulicama samoće.....
tražila sam utjehu u kapi kiše koja mi se nježno spustila niz obraz....sve je u meni samo čekalo onaj trenutak kad će se sve slomiti...
ne...ne mogu više hodati....srce mi se polako slomilo na tisuću malih komadića koji su mi pali pod noge....pokušavam se sagnuti da podignem.......ali ne ide....
u tom svom naivnom pokušaju padam....padam,po već tko zna koji put....
ali,ovaj put nisam mogla ustati....
ostala sam sjediti nasred napuštene ulice....zahvaljivala sam Bogu što je padala kiša...tako nitko nije mogao vidjeti da plačem.....
i dalje sam sjedila dok je krv tekla iz onih komadića mog slomljenog srca.....pogled mi je zastao na crnoj ruži koja se nalazila tik do moje ruke....već je odavno bila uvenula....jedino što joj je davalo bar neku živost bila je krv mog srca što ju je zamrljala....

moja crna ružo.......odavno umrla......tako se osjeća i sve u meni.......mrtvo...........
kiša je napravila do mene rijeku na čijoj su površini bezbrižno plivali crni labudovi.....gledali su me nekim čudnim pogledom....kao da mi nešto govore.....kao da se u njima krije neka tajna....
kiša je prestala, a s neba se spustila još jedna crna ruža....ali sada je nešto drugačije....ova je ruža puna života....upravo ubrana sa groblja ljepote.........
labudovi su poletjeli,ljuljačka je prestala cviljeti,srce je prestalo krvariti.........
osjetih topli dodir.....tvoja ruka u mojoj......dignula me i nježno obrisala suze..........
anđele,zar si opet tu.....zašto se stalno pojavljuješ???stalno te vidim......tvoj odraz bljeska se u mojim očima......a kad ih otvorim,ti nestaješ.......
ovo je još jedan san u kojem me zarobljuješ i ne....ne želim se probuditi.....želim zauvijek ostati tu s tobom.........ovdje..........ovdje gdje moje rane zacijeljuješ....gdje moje suze brišeš i od njih stvaraš osmijeh.....ne želim otići.........

vrisak.......otvorih oči.........a ti?..............nema te...............nestao si....................

utorak, 22.05.2007.

A reflected dream of a captured time...

DON'T SAY A WORD
JUST BE HERE,BY MY SIDE...
THAT'S ALL I NEED...

mrak...jedino što osjećam je hladnoća...sve što vidim je ovo beskrajno crnilo...
otvorim oči...nalazim se usred ničega...oko mene jedino beživotna tijela crnih drveća....tako je pusto.....i što da radim....
hodam...i hodam....kopam sve dublje,tražim......tražim,ali ne nalazim.....gdje sam?ne vidim,samo čujem.....vrana.......glasnica smrti......zove me.....ne,ne želim otići....ne sada.......
hodam....beskrajno lutam ovim pustim mjestom.......čujem neki glas između drveća......zove moje ime......sve dublje ulazim,lutam ovim tajnama........
stala sam.......ispred mene.........močvara.......
njezine dubine me zovu........sjaj punog mjeseca bljeska na njenoj površini.........ne.......
ako već postoji dubina u kojoj želim nestati,to je dubina tvojih očiju............


mrak....ne želim da me proguta........noć......tišina........sve je crno,sve je pusto.......crno......
polako poteče krv iz mojih očiju........krv kojom pokušavam unijeti bar malo boje u sve ovo.......ali i ona je crna......sve je crno.......
padam.....tonem u ovaj zaborav.......još malo i dubine ove močvare će me zauvijek izbrisati.........
u trenutku se okrenuh i moj zadnji pogled uhvati tebe,anđele....
Ti,moja balado.......zašto si tu?
zadnjim snagama života,molim te da mi sjaj tvojih očiju prosvijetli put.......
put kojim ću se vratiti natrag.......
molim te,ne ostavljaj me anđele....samo daj da moja ruka dotakne tvoju i sve će ovo crnilo nestati.......vrijeme će stati,a moje krvave usne će i dalje zazivati tvoje ime.......
samo mi obećaj jedno........
da onog dana kada svojim krilima dotaknemo nebo,iza nas ostanu dvije ruže........
jedna crvena kao krv što prolih ovih dana,a druga crna kao noć iz koje si me jednom izvukao.......


ah da.....sad još moram dodat i ovo.....dakle blacken mi je dao štafetu,koju sad moram napisat....pa evo pet rečenica o meni.....
1.imam neku čudnu opsesiju crnim ružama,svijećama,krilima,karamelom i još nekim stvarima koje neću nabrajat sad......mislit ćete da sam previše opsjednuta,hehe.....
2.htjela bi bit vampir......jel to normalno?
3.ja sam vam jedna umjetnički raspoložena duša i volim sve što ima veze s umjetnošću.....dakle muzika,pisanje i najviše crtanje.....ipak crtam još od malih nogu i time se najbolje mogu izraziti.....
4.jako sam zaljubljiv tip,iako nikak da pronađem srodnu dušu........to mi je već normala...........
5.jako sam vezana za neke osobe koje volim najviše na svijetu i bez kojih nebi mogla živjet......to su uglavnom članovi obitelji,prijatelji,pa čak i neki ljudi s blogova koje zapravo ni ne znam......al ih volim jer su po nekim načinima razmišljanja slični meni....pa eto....znam da je čudno,al jebiga...ja sam čudna,hehe...........
a sad ili/ili.......
ljeto ili zima-zima
toplo ili hladno-toplo
crno ili rozo-crno!!!!!!!!!!
narodnjaci ili metal-metal!!!!!!!!!!!!!
motor ili auto-biram auto,pošto sam motore zamrzila otkad je sestrin frend poginuo zbog jebenog motora.......

ok,a sad.....štafeta ide dalje ovim ljudima:
I'm not crazy cuz i take the right pills-anica
moja empress of the underworld žena
i malac zuky

to bi bilo to........
pozz svima

petak, 18.05.2007.

I stand alone...

pa evo da i ja napokon napišem novi post.ne znam uopće šta da vam kažem....nemam inspiracije više za bilo kaj......ful se čudno osjećam, ne znam ni kako da to opišem.....ne znam ni jel taj osjećaj nešto dobro ili loše......
znam da si sad svi mislite kakve to gluposti baljezgam, da se nemam na šta žalit.....zapravo i nemam....okružena sam ljudima koje volim i koji mene vole....ali i dalje nešto fali.....ovdje je neka praznina.....
ponekad se pitam dal me ti ljudi uopće vole ili je i to neka vrsta pretvaranja.....možda samo trebaju nešto od mene,al ono što oni osjećaju nije ljubav.....ne znam.....
znam da sam ovo već negdje napisala, ali ljudi se zaista mijenjaju....više nisam sigurna jel nekog znam ili ne...........i to me strašno boli...........
mislila sam da se na te ljude mogu oslonit.........zvala sam ih prijateljima..........
a sad se sve više pitam jel to stvarno jesu...........
ni to ne znam.........zapravo puno stvari ne znamo,a htjeli bi znati.........
i zapravo se pitam kad će doći taj dan kad će sve napokon biti jasno.........
kada će svi znati ono što bi trebali znati???????
ajoj.......hoće li taj dan uopće doći?

utorak, 08.05.2007.

nothing is ever the way it should be...

Sve se mijenja.....uopće više ne poznajem ovaj svijet.....ove ljude oko mene koji me navodno vole i koji su tu za mene.........
Zašto se uvijek nameće isto pitanje? Pitanje bez odgovora;ZAŠTO???možda ništa nije onako kako je bilo......hoće li ikada više biti tako?zar se ništa više ne može vratiti na staro?očito ne......
Izgubila sam ključ koji je otvarao ona vrata........vrata iza kojih je sve bilo onako kako i treba biti.........I kako da se sad vratim?kako da se prilagodim svim ovim promjenama?
Opet sjedim u kutu svoje sobe i slušam one iste riječi.......riječi djeve koja je uvijek tu.....i znam da nisam sama..........
A možda ovo što pišem i ne vrijedi.........uvijek će ovako biti i ja tu ništa ne mogu promijeniti.....nitko ne može............
Zašto onda ovo uopće pišem?nema smisla..............
I danas je ovako,a sutra već drugačije..............
Ne mogu se vratit na staro, ne može sve biti isto, ne mogu početi ispočetka...................

THE ANGELS HAVE FORGOTTEN.........OR THEY JUST IGNORE?..............CAUSE NOTHING IS EVER THE WAY IT SHOULD BE..................

četvrtak, 03.05.2007.

You're poison's running through my veins...

Evo javljam vam se sad na brzinu,tek tolko da znate da sam još uvijek živa,ak ikog uopće zanima...........da,vratih se iz umaga bilo je zakon........mislim,jest da sam došla tam u 3 ujutro i skužila da sam uzela iz busa krivi,tj.tuđi kofer....al nema beda.........sve je sredila moja draga seka dok sam ja spavala,hehe........
Anyway,na mom blogu trenutno vidite novi dizajn....hehe........inače nebi mijenjala,al pošto se radi o mojoj najdražoj pjesmi,uffffffffff..............dakle dio ovog famoznog posta posvećujem alice cooperu i pjesmi poison..............
Ajde,nema veze kaj mi lik nije najbolji izvođač,ali bome ga volim i poštujem........dakle,ova pjesma mi je trenutno najbolja,najdraža,fakat nemam riječi...........ova pjesma trenutno opisuje moje osjećaje i stvarno ju volim........volim ju odkad znam za sebe i uvijek ću je voljet...........mislim,svaka čast cooperu........taj se čovjek fakat zna izrazit......zna opisat one najdublje osjećaje riječima........naravno,osim ove meni najdraže,postoji još dosta njegovih pjesma koje jako volim i s kojima se mogu poistovijetiti.......npr.jedna jako lijepa die for you ili recimo bed of nails............pa eto vjerojatno ga zato tak jako volim......i zapravo već sam dugo planirala pisat post o njemu pa evo ga..........napokon.............dakle,zahvaljujem mu na najljepšem mogućem opisivanju osjećaja...................
i za kraj,onima koji još ne znaju za ovu pjesmu,evo vam riječi iako su i u boxu,hehe.............
I sam da se zna da ću vjerojatno kasnije vratit stari dizajn......
Pusa svima..................

Your cruel device
Your blood, like ice
One look could kill
My pain, your thrill

I wanna love you but I better not touch (Don't touch)
I wanna hold you but my senses tell me to stop
I wanna kiss you but I want it too much (Too much)
I wanna taste you but your lips are venomous poison
You're poison running through my veins
You're poison, I don't wanna break these chains

Your mouth, so hot
Your web, I'm caught
Your skin, so wet
Black lace on sweat

I hear you calling and it's needles and pins (And pins)
I wanna hurt you just to hear you screaming my name
Don't wanna touch you but you're under my skin (Deep in)
I wanna kiss you but your lips are venomous poison
You're poison running through my veins
You're poison, I don't wanna break these chains
Poison

One look could kill
My pain, your thrill
I wanna love you but I better not touch (Don't touch)
I wanna hold you but my senses tell me to stop
I wanna kiss you but I want it too much (Too much)
I wanna taste you but your lips are venomous poison
You're poison running through my veins
You're poison, I don't wanna break these chains
Poison

I wanna love you but I better not touch (Don't touch)
I wanna hold you but my senses tell me to stop
I wanna to kiss you but I want it too much (Too much)
I wanna taste you but your lips are venomous poison, yeah
I don't wanna break these chains
Poison, oh no
Runnin' deep inside my veins,
Burnin' deep inside my veins
It's poison
I don't wanna break these chains
Poison

ponedjeljak, 23.04.2007.

Love is a razor and I walked the line on that silver blade...

pa evo da se malo javim...........već sam napisala dva posta za redom i na kraju oba izbrisala........prvi zato jer sam u njemu pisala da sam presretna,jer idem u ljubljanu na maidene..........on je izbrisan iz jednostavnog razloga-ne idem nikam,na žalost..............a jebiga,kaj sad........nemrem vječno žalit za tim,doći će oni opet sim pa bum uživala s domaćom ekipom........već sam i plakala radi tog.......dakle službeno je-poludila sam...........dakle,ja sam trošila svoje suze na njih,a mia mi je sam izjavila da sam bolesna..........pa eto možda i jesam,na kraju krajeva......
da,a drugi post je nesto,jer su na njemu bile moje i anine slike,koje se njoj nisu sviđale,pa eto da joj udovoljim,izbrisah........iako je ona ispala predivno na slikama,al nema beda..........znam da ja nebi htjela gledat svoje slike na tuđim blogovima,pa sam izbrisala njoj za ljubav..............
i za kraj samo da odgovorim svojoj dragoj mii na pitanje.......dakle...........pitanje je glasilo:zašto nisam u zadnjem postu spomenula da sam zaljubljena?
pa mia moja ljubljena evo ti odgovora:nisam to spominjala,iz jednostavnog razloga što me strah..........znam da je čudno,al eto...........strah me da sam se ponovno zaljubila u krivog,strah me da će se moju ljubav ponovno ismijat i strah me jer znam da je ta ljubav nemoguća...........a i ti to sama znaš...................
žao mi je,al kad je ljubav u pitanju ja nemam sreće i već sam pomalo navikla na to...............
eto,bojim se....................

srijeda, 11.04.2007.

kiss of death...

Ah...razmišljala sam dosta u zadnje vrijeme (čudno za mene,hehe) i što sam više razmišljala shvatila sam kolko smo mi ljudi zapravo pokvarena i nezahvalna bića.....pa to je užasno....svi smo kao jadni,žalimo se kak nam je loše u životu,a zapravo nemamo blage kolko nam je super i kolko bi trebali bit zahvalni što uopće živimo..........
Stalno se jadamo kak loše živimo i stalno smo u nekoj teškoj depresiji..........pogotovo mi,ajmo to tako nazvat,tinejđeri.........zapravo ne shvaćamo da su naši jedini problemi oni neuzvraćene ljubavi.....bila to ona ljubav kakvu osjećaju prijatelji ili baš ljubav (znate na koju mislim)...........svi mi mislimo kak smo užasno pametni i znamo sve o životu......e pa evo novosti:nemamo blage!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Mi smo tek tu neki klinci koji trenutno svoj život baziraju na alkoholu i cigaretama...čim se dogodi neki mali užas odma je cijela panika,ubili bi se,rezali žile i slično.........
To je stvarno žalosno........i onda tu sjedim i shvatim kako sam odvratno biće.....ja se na nešto žalim.....a šta bi onda trebali oni koji su u životu stvarno previše prošli i koji bi stvarno trebali izgubit svu nadu u život uopće.........stvarno......kad malo razmisliš o tome..........al samo malo.......onda shvatiš.........a meni je da shvatim trebao samo jedan film.....zamisli.............film..............
Taj film je u meni probudio nešto...ne znam kak da to nazovem........i uvijek kad mislim da je sve ovo koma i da nema nikog na ovom svijetu ko bi me razumio,sjetim se tog filma kojim sam shvatila da je netko tu......On..............On koji me nikad neće ostaviti,koji je za mene prolio krv,koji je za mene podnio najjače udarce..........On koji me voli više nego što ja nažalost mogu voljeti Njega...........
Eto,započela sam sve ovo u nastojanju da napišem neki dirljivi post........znam da ga mnogi neće shvatiti,znam da će ga mnogi smatrati nikakvim i znam da ga pola vas neće ni pročitat do kraja....................al eto..........napisah ga da samu sebe podsjetim da u životu ima dobrih ljudi i ima ljubavi.....................

četvrtak, 05.04.2007.

My life is so empty, nothing to live for...

Opet sam sama...sjedim tu u tami,slušam...slušam riječi željezne djeve
koja me jedina poznaje...
Oko mene mala i prolazna svjetlost svijeće...svjetlost koja ubrzo nestaje...
I malim daškom,ona se ugasi...
I ona me ostavlja...

Ostavlja me opet samu u tami da razmišljam...i što više i dublje mislim,sve se više gušim...ova bol me izjeda...ova tuga me lomi...topim se...voljela bi reći da se topim u tvojoj ljubavi...ali lagala bi....lagala bi svima,a najviše sebi...voljela bi da znaš koliko te volim...koliko te trebam...trebam onaj sjaj tvojih očiju da me dignu na noge...da se ponovo osjećam živom...trebam tvoje riječi da mi daju do znanja da je netko tu.....ne znam...možda i nisi tu......možda sam se,po tko zna koji put,zatvorila u svoj svijet iluzije...tamo gdje je sve onako kako i treba biti...
bilo kako bilo,ja i dalje trebam tvoj osmijeh da me vrati u život...i voljela bi ti reći one dvije čarobne,ali presnažne riječi...ali kako?
Ne mogu........izgubljena sam...u svemu ovom izgubila sam samu sebe...više ne znam ni kako da se osjećam.....ne znam gdje sam i nisam svjesna onoga što se oko mene događa.........
Natjerao si me da se zatvorim u meni neko nepoznato mjesto......nepoznato,ali predivno......savršeno..............
Mislim da ni ne želim izaći.....................

NO HOPE,NO LIFE
JUST PAIN AND FEAR.....
NO LOVE
JUST GREED IS HERE...........

petak, 30.03.2007.

best things in life aren't given...

da...kao što sam naslov govori,najbolje stvari u životu nisu dane...za njih se treba boriti,a kad ih napokon stekneš one su uz tebe zauvijek...ovaj post nije posvećen stvarima,već prijateljima.....onim koje najviše voliš....ovaj post posvećen je mojim ljubljenima.........dakle mia,monika i ana ovi stihovi posvećeni su vama i nadam se da ćete shvatiti koliko vas volim i koliko mi značite...........

Čuvajte se onih koji vas odmah zavole nakon kratkog upoznavanja
i bez ikakvog vidljivog razloga.

Naša najveća slava nije u tome da nikada ne padnemo,
već da se svaki put kad padnemo podignemo.

Prijateljstva trebaju biti besmrtna,
a neprijateljstva smrtna.

Ne daj da te zavedu ni svetac ni sofist,
već budi čovjek.

Dobre riječi ništa ne koštaju,a
vrijednost im je neprocjeniva.

Nema veće boli nego sjećati se
sretnih dana u nevolji.

Ne boj se neuspjeha.
Ako si i tisuću puta pao,
pokušaj još jednom.

Sve veličine ovoga svijeta ne vrijede
koliko pravi prijatelj.

Nema ljepše nade od one
što je nikla iz tuge i
nema ljepših snova od onih
što ih rađa bol.

Jezik prijateljstva nisu riječi
nego značenje.

Nema strašnije pustoši nego
život bez prijatelja.

Prijatelj je čovjek koji te voli
iako te pozna do dna duše.

Prijateljstvo:dva tijela,jedna duša.

Prijatelju,izvuci me iz nevolje,
a poslije mi drži prodike.

Mladost imamo da činimo gluposti,
a starost-da za tim glupostima žalimo.

ove riječi same nisu ništa posebno,ali kad se odnose na moje najdraže znače puno.........
ne mogu vam reći koliko vas volim i koliko vam zahvaljujem....
znam da nije lako sa mnom i mojim izljevima tipa:mrzim hitlera,dao Bog da taj peder trune u paklu!!!!!!!!!!!!! i ful onak masovno....... i svim ostalim mojim glupostima,al baš vas to čini posebnima...jer imate snage sve to trpjet.........
hvala što ste uz mene,kad je najteže....i kad ste tu da s vama podijelim malo oveću dozu smijeha
hvala što ste moji anđeli,moja srca,moje svijetlo u svoj ovoj tami....
hvala vam za sve........
volim vas veri mač puno......end dount ju forget it...........

utorak, 27.03.2007.

The centuries of wait have all but gone...

Why is it that people hide themselves behind the
walls of illusion?why do they create their own world...does it feel better that way???

Je li ovo još jedna balada palih anđela?gdje god zakoračim,gdje god se okrenem nailazim samo na slomljena,pregažena srca...
I ruke su mi zavezane...ništa ne mogu učiniti da pomognem...jer se i sama tako osjećam...
I moje srce prekrile su trnovite crne ruže...i opet krvarim...stare rane ponovo se otvaraju...
Hodam tamnom cestom gdje nema ni ono malo svjetlosti koja bi olakšala taj mračan teret.....
I ležeći tu zgrčena samo molim da me ne ostaviš...

My dark angel...the only one giving hope...
the only one who cares...don't leave me.........
how much blood shall we shed untill we are forgiven.......

I kad mjesečina sve prekrije,kad se sve izgubi,kad vrijeme stane,
gdje sam onda?
Ne želim da me proguta mrak...
Ne želim biti izgubljena...

subota, 24.03.2007.

the dream is true...

Sanjala sam ga sinoć...
Njegovo tijelo bilo je obgrljeno nečijim tuđim rukama...njenim rukama...
I činio se toliko sretnim...kao da prvi put dotiče zvijezde..kao da prvi put zaista živi...činio se nedodirljivim...
A što je onda sa mnom?zar sam ja još jedno neispisano ime neke nepostojeće knjige???
I koliko puta se čovjek mora osjećati povrijeđeno...osamljeno...koliko puta moraš biti pregažen dok sve napokon ne počinje poprimati neki smisao?
Ili je i taj takozvani 'smisao' tek privremeno rješenje...tek nešto zamišljeno?neki izmišljeni svijet u koji se svakodnevno skrivamo želeći pobjeći od svih tamnih sjena ovog pravog,hladnog svijeta?
Zar je ljubav uzaludno prolivena krv,uzaludno razbijeno staklo?može li to itko popraviti?može li me itko izvući sa ovog grijehom uprljanog svijeta?da li više uopće ima nade da je netko tamo negdje?da me taj netko može spasiti?
Ili je sve ovo..ili si ti samo još jedna laž koja je trebala ovaj svijet učiniti smislenim?
Da li je moguće da će itko od sveg silnog vrištanja uopće čuti moj vapaj?ili će i on biti izgubljen...utopljen u svoj prolivenoj krvi???
Imaš li možda još neku masku u ormaru koja će prekriti tvoje pravo lice?tvoje uprljano,krvavo lice???
Možeš li mi odgovoriti zašto?jel bilo vrijedno toga?
Osjećaš li se bolje sad kad moje srce trune pod tvojim nogama?
Da...teško je biti nitko u očima koje ti znače sve...
Sanjala sam ga sinoć...
Bilo je to više kao noćna mora...
Sanjala sam ga...
I što je najgore...
San je istinit...

nedjelja, 04.03.2007.

anything goes tonight...

oi ljudi....efo kao što sam i obečala,javljam vam kak je bilo na g'n'r tributu......ljudi moji PREZAKONfakat jebeno.....onak trebalo nas je podosta ić,da bi tamo na kraju završili sam stinky,ana i ja,hehehe....al ipak bilo je zakon...pjevač izgledom dosta liči na axla,ali zato ima identičan glas...ufff..............sviranjem su ih totalno skinuli,a gitarist im je isti jack black,hehepjesme su bile prezakon;od nightrain do knockin on heavens door,fakat super!!!!!!!!!bila sam naravno U PRVOM REDUi pjevala sve i jednu pjesmu s nekim zgodnim likom kaj je bil do mene,hehenaravno bilo je i banginga na svaku pjesmu,čije sam posljedice osjetila ujutro kad nisam mogla pomaknut vrata prije koncerta su se puštale zakon pjesmice od maidena pa sve do metallice,ufff.....na što je cijela ekipa naravno ludila....ma fakat je bilo odlično i rado bi to ponovila....jedino loše je to kaj mi je mp3 osto kod stinkyja,hehehe....al eto kaj buš......i zaboravih još spomenut da su bile i one legendarne laganice koje su bile popračene upaljačima,hehe....pa stvarno prezakon...... i eto pošto sam još uvijek pod dojmom,slikice mojih najdražih.....pozz svima